Usmena poezija Bosnjaka

Dr. Remzija Hadziefendic-Paric

Uvod

Kraj 18. stoljeca obiljezio je pocetak romantizma u evropskoj knjizevnosti (i umjetnosti opcenito). Taj knjizevni pravac vazan je i za usmeno stvaralastvo juznoslavenskih naroda, posebno Bosnjaka, iz najmanje dva razloga. Prvo, donijet ce novi pogled na usmenu ili narodnu knjizevnost i, drugo, sto je vremenski to bio krajnji trenutak da se usmeno bogatsvo zabiljezi u periodu kad je ono vec prestajalo da se stvara i pocelo zaboravljati pred novim drustvenim i kulturnim promjenama.

Naime, romantizam je u knjizevnosti, naspram klasicisticke supremacije razuma, legitimirao fantaziju i emocije (srca), a gdje su one bolje ostvarene nego u narodnim bajkama, pricama, u narodnoj poeziji, mitologiji. Tako je paznja skrenuta na "prosti narod", na njegovo usmeno stvaralastvo kao emanaciju duha (up. u knjizevnosti Jakoba i Wilhelma Grimma, Johanna Gottfrieda Herdera; Richarda Wagnera i njegova narodna muzicka drama; Wilhelma von Humboldta sa novom filozofijom jezika i motom: "die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache").

Interes za nasu poeziju

Interes Europe za nasu narodnu poeziju poceo je sa romanticarima1, u drugoj polovici 18. stoljeca. Poznato je da je nasu poeziju evropskom svijetu otkrio talijanski opat, putopisac i filolog Alberto Fortis (1741-1803). U svom (drugom2) putopisu Viaggio in Dalmazia 1774. (Venezia) u drugoj svesci Fortis biljezi bosnjacku narodnu pjesmu "Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize", dakle Hasanaginicu, s prijevodom (prepjevom) na talijanski. Vec naredne 1775. Hasanaginica ce biti prevedena na njemacki. Prijevod je priredio Goethe, koji ce je i sam 1778. prepjevati za Herderovu zbirku narodnih pjesama ("Volkslieder"). Taj prijevod uveo je u svjetsku knjizevnost ne samo baladu Hasanaginica vec je otvorio put otkrivanju i upoznavanju ostalog naseg narodnog stvaralastva. Zapocelo je veliko interesovanje da se ono sakupi i objavi.

Sakupljanja

Na tom su poslu radili Vuk, B. Petranovic, L. Marjanovic, K. Hörmann i dr. (Kasnije ce se tek javiti kao sakupljaci mesu Bosnjacima Osman Dzikic, Safvet-beg Basagic i dr. ). Cak ce se u Bosnu uputiti i jedan Ceh, Ludvik Kuba, koji ce u V. tomu svoje velike zbirke narodnih pjesama Slovenstvo ve svych zpevech, u svesci VI, objaviti nase bosanskohercegovacke pjesme za koje "drzi da su melodijski najljepse i najskladnije pjesme citava Slavenskoga Juga".3 Zanimljivo je da je Vuk najvise hvalio pjesme svojih pjevaca Tesna Podrugovica, rodom iz Bosne i Hercegovine, i Filipa Visnjica, iz Mesesa, "okruga zvornickog", koji je prosao cijelu Bosnu kao guslar.

Izdanja

Pod utjecajem romantizma pocelo se na juznoslavenskim prostorima drugacije misliti o nasoj narodnoj poeziji koja se vec dugo stvarala, nekoliko stoljeca. Uistinu je predstavljala pravo narodno blago, izvorni izraz naroda, kako su romanticari gledali na usmeno svaralastvo. Smatrala se, kao i svaka narodna umjetnost, svojinom naroda, opcim blagom. Posebno su se lijepim i vrijednim pokazale lirske pjesme ljubavnog sadrzaja - sevdalinke, uz one na "mesi", balade dakle, i junacke pjesme.

Sakupljane i sabirane sirom Bosne, nase su narodne pjesme uvrstavane, mesutim, u zbornike srpskih i hrvatskih narodnih pjesama ponegdje uz dodatak: "iz Bosne i Hercegovine". Tako je Vuk St. Karadzic u svoju prvu zbirku pjesama iz 1814., u Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu, izdatu u Becu, uvrstio neke nase pjesme napominjuci uz poneku da je "pjesna Serbalja Muhamedanskoga zakona (Bosnjaka)", kako stoji npr. uz Hasanaginicu, koju je Vuk naslovio kao Zalostna pjesna plemenite Asan-aginice, nacinivsi pri tome na njoj desetinu intervencija dodajuci cak i jedan stih na kraju, buduci ju nije razumio. Mnoge nase lirske pjesme Vuk je uvrstio i u kasnije svoje zbirke naslovljene kao Srpskih narodnih pjesama, npr. u tomove I. i V., objavljene u Becu 1841. i 1866. , u skladu sa svojim uvjerenjem o postojanju samo jednog naroda, srpskog, sa "tri vjerozakona" - "pravoslavnim, katolickim i muhamedanskim". Tako su sve pjesme "muhamedanskog vjerozakona" jednostavno pjesme "srpskog naroda". Radi ilustracije navescemo jos neke naslove pod kojim su uvrstavane bosnjacke narodne pjesme. Tako 1864. u Zagrebu Luka Marjanovic objavljuje Hrvatske narodne pjesme iz Bosne i Gornje Krajine, a Ante Hangi (ucitelj trgovacke skole u Biscu) 1896. Hrvatske narodne pjesme, govoreci o obicajima muslimana i ostavlja 77 pjesama zborniku Matice hrvatske; Nikola Tordinac izdaje Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne u Vukovaru 1883.; Bogoljub Petranovic stampa Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, knj. I-III, u Beogradu 1867-70.; Ivan Frano Jukic i Ljubomir Hercegovac (iza imena krije se fra Grga Martic) - Narodne pjesme bosanske i hercegovacke, u Osijeku 1858. i Mostaru 1892. ; 1898. u knj. III. i 1902. u knj. IV. objavljene su u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu "pjesme moslimske" ili "muhamedovske" (izbor priredio L. Marjanovic); 1909. u V. knj. Maticinih pjesama ("Romance i balade") nalaze se "pojedinacni primjerci" "muslimanskih zenskih pjesama" koje je za stampu priredo Nikola Andric; 1925. u Sremskim Karlovcima. Gerhard Gesemann objavio je dvanaest bosanskohercegovackih romansi u zborniku naslovljenom kao Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama; na prijedlog Nikole Andrica 1942. Matica izdaje Haremske pricalice (u zbirci Hrvatske narodne pjesme), kako stoji u Predgovoru, zenske pjesme nasih muslimana ("Haremske pricalice" zapravo su ljubave pjesme, sevdalinke), i dr.

Bosnjacke ce se pjesme tek ponegdje objavljivati u zasebnom zborniku kao pjesme "Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" (up. Vinko Vice Palunko je 1886. poslao Matici hrvatskoj zbirku "220 pjesama junackih i zenskih iz Hercegovine" sa osam bosnjackih balada)4; Kosta Hörmann objavit ce Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, knj. I-II, Sarajevo, 1888-1889, i dr. Zanimljivo je da ce se u jeku sakupljanja i izdanja nasih pjesama na univerzitetima u Europi drzati predavanja o slavenskim narodnim pjesmama mesu kojima su znacajno mjesto imale i nase narodne balade, prije svega Hasanaginica, identificirane kao muslimanske. Poznato i posebno znacajno po utjecaju koje je ostavilo jeste ono koje je Poljak Adam Mickiewicz odrzao na College de France davne 1841. On je rekao da "zenska pjesma cesto ima ozbiljan i tragican ton; jedna od najljepsih u ovoj vrsti je pjesma o smrti Hasan-agine zene, prva koja je objavljena i poznata u Europi... To djelo je muslimanska pjesma. Slaveni koji ispovijedaju islam pjevaju takoser na slovenskom; oni nisu odbacili svoj jezik".

Izvori

Sakupljaci nasih narodnih pjesama ostavili su dragocjene tragove i svjedocenja o izvorima svojih zbirki stihova.5 Tako je Vinku Vici Palunku Jelka Bukvic prenijela mnoge bosnjacke pjesme. On je uz zabiljezene tekstove pjesama ostavio i ovaj podatak: Jelka je "kao mala djevojcica isla (bi) po zimnicu u Stolac, da se prehrani, sto joj kod kuce bijase trudno, a imala je stariju sestru na sluzbi u Ali-pase Rizvanbegovica, te bi otisla k njoj da cuva djecu, i tamo u serajlju Ali-pase naucila je od njegovih bula ove pjesme" (Palunko 1886, nav. prema Maglajlic 1898: 87). Slicno je i neka Janja Vlahovic "isla na zimnicu u Ljubinje da u turskim kucama cuva djecu; i ona tako nauci od bula ove pjesme", zabiljezio je Palunko (Palunko: 1886, up. Maglajlic 1989: 87). Sakupljac narodnih pjesama Vuk Vrcevic pisao je: "(...) najvise mi je kazala dobra starica Simana, udovica Filipa Pistelje, i njene dvije djevojcice obje Mare, pa posto su mi kazale sve ono sto su znale, hodile bi kod Turskijeh zena i djevojaka i kako bi koju cule, zapamtile bi i meni kazale (...)". (v. Maglajlic 1989:37) I Vuku su bosnjacke pjesme stizale posredno. On ih je prepoznavao i nije propustio priliku to napomenuti. Tako ce npr. 1814. g. u "Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici" zapisati: "Ovo je pjesna Serbalja Muhamedanskog zakona". Kasnije, u Srpskim narodnim pjesmama biljezit ce: "(...) Koje su zenske (tj. lirske, napomena R. H. P. ) pjesme oznacene sa Ts, one sam slusao i prepisivao od neki tursko-ciganski djevojaka iz Sarajeva, kao sto i pjevaju Srpkinje turskog zakona u Sarajevu" (Vuk, knj. I, Beograd, izd. 1953., str. XXIX). Vuk je baladu Omer i Merima "prvi put cuo u Trsicu 1803. godine od jednog Ciganina iz Bosne, koji ju je uz gusle pjevao; potom sam je slusao od mlogo zena i djevojaka u Madzarskoj..." (Vuk St. K., Srpske narodne pjesme, knj. I, Bec 1841, str. 240) Vuk je uz bosansku pjesmu "Na sramotu Begi i Mus-agi" pribiljezio 1814: "(...) a ovu su pjesnicu spjevale u Zvorniku Serbkinje muhamedanskog zakona, kad su Serblji, vozbuntovasi se protiv dahija, zavladali Sabcem, a Bega, Mus-aga i Kurt-oglu utekli u Bosnu i doselili u Zvornik 1804. ljeta" (Vuk, Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica, Viena, 1814: 88). Nikola Andric pise u Predgovoru Hrvatskim narodnim pjesmama (Zagreb 1941) kako je "zbornik Ante Hangia slozen od takovih zenskih i junackih narodnih pjesama, koje mesu sobom pjevaju muslimanske zene i djevojke", sto je ocjena "slagaca" prve knjige Maticinih Pjesama (iz 1896.).

Nase pjesme "nasih" muslimana

U Hrvatskoj citanci David Bogdanovic (Zagreb, 1915) govori o srpskoj i hrvatskoj knjizevnosti (kao jednoj) i navodi, u odjeljku o narodnoj epskoj poeziji, kako je 1774. "u drugome svesku stampana na kraju nasa (isticanje R. H. P.) narodna pjesma Hasanaginica i to hrvatski original i talijanski prijevod" (str. 24). Na kraju odjeljka o diobi narodnih epskih pjesama ("u glavnome moze se reci, da sadrzaj narodnih pjesama ispunjaju borbe naseg naroda hrvatskoga i srpskoga s Turcima", str. 31-32) jedan pasus posvecen je "Moslimima": "Ali i Moslimi su imali svoje pjesme, osobito oni, koji nastavaju pogranicne krajeve Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Njihove pjesme pominju se vec u XVI. vijeku. God. 1574. hvali knez sibenski junastvo svojih podanika, te ga isporesuje s kukavstinom talijanskih placenika; zajedno javlja mletackom senatu, da i 'Turci' u svojoj zemlji pjevaju o njihovoj neobicnoj hrabrosti. Dasto Turci su slavili u svojim pjesmama u prvom redu svoje junake. Najvise moslimskih pjesama potjece iz vremena, dok su oni gospodovali hrvatskom Likom, te su se jos do danas sacuvale" (36) Zanimljivo je da je ova ista Hrvatska citanka (s podnaslovom "Pregled knjizevnosti Hrvata, Srba i Slovenaca od pocetka XIX vijeka do nasih vremena"), objavljena nakon stvaranja KSHS kao djelo Petracica i Milera dok se David Bogdanovic javlja kao priresivac (Zagreb, 1939). U prakticki neizmijenjenom tekstu ranije Hrvatske citanke, bar kad je rijec o usmenom stvaralastvu, u dio koji smo citirali ubacena je "veznicka" recenica: "Sve to sto smo do sad rekli vrijedi samo za pjesme krscanskog dijela naroda nasega." (str. 14) Iza toga ide slijedeci tekst:

"Ali i nasi Moslimi su imali svoje pjesme... Njihove se pjesme spominju vec u XVI vijeku, a slave dasto u prvom redu junake vjere Muhamedove, ali znadu biti dosta pravedne i prema krscanskim junacima pa se u njima cesto krscanski (hriscanski) i turski junaci pobrate ili pokume." Ipak, malo nakon izdanja ovih udzbenika, Matica objavljuje Hrvatske narodne pjesme (1941) sa vec citiranim Predgovorom Nikole Andrica (Haremske pjesme u zb. Hrvatske narodne pjesme 1942.). Tu stoji i ovo: "Dodajmo, da sam mesu 'Haremske' uvrstio i neke takove pjesme, koje se po svojim motivima poznate vec iz prijasnjih knjiga, ali neke nisu ondje bile spomenute ni mesu varijantama, a neke se odlikuju cistim muslimanskim obiljezjem, tako da ih nisam mogao mimoici. Matica se sa ovo desetak knjiga Hrvatskih narodnih pjesama - svakako najdostojnije oduzila svome narodu, jer je ovim knjigama definitivno srusena 'naucna' laz, koja je - od pocetka 19. vijeka - hrvatskoj pjesnickoj dusi i hrvatskom imenu u stvaranju narodnih pjesama osporavala svako pravo na priznanje. A kad tamo, Hrvati stoje - pocevsi (isticanje R. H. P.) s Hasanaginicom - na celu stvaralaca zenskih baladskih i muslimanskih junackih pjesama, koje su stvarane u ikavskom narjecju, a izdane u III. i IV. knjizi Maticinih pjesama". (str. 7) Da li se zato "Muslimi" ili "Muhamedanci" ili "Muslimani", dakle Bosnjaci, nisu tako dugo prihvatili na jugoslavenskim prostorima kao nacija jer bi se tzv. "nasa" knjizevnost osiromasila?

Napomene

1 Prvo djelo koje su stranci zabiljezili iz nase narodne knjizevnosti nije Hasanaginica (1774), vec price o Nasrudin-hodzi, koji je imenovan kao Bertoldo u djelu (Astuzio sotilissimo di Bertoldo) sto ga je Lelia Della Volpe objavio u Veneciji 1738. To je utvrdio Nikola Palikuca 1771, u svojoj knjizi Himbenost pritankogh Veleznanstva Nasredinova. Up. seman, Mustafa, Bibliografija bosnjacke knjizevnosti, 1994. str. 48. 2 U svom prvom djelu o Cresu i Osoru 1771. (Saggio d'osservazzioni sopra l'isola di Cherso ed Osoro) Della Volpe biljezi narodnu pjesmu o Milosu Kobilicu i Vuku Brankovicu. Nju ce Herder kasnije prevesti sa talijanskog na njemacki. Nije cudo da su romanticarske ideje prigrlili mali narodi, sa juga Evrope pogotovo, kojima je imponirao interes drugih evropskih naroda (njemackog pogotovo) i za njegovo usmeno stvaralastvo. 3 Up. F. Petracic i F. Z. Miler, Hrvatska citanka, Zagreb, (prir. David Bogdanovic), 1939:7. 4 Up. M. Maglajlic, Usmeno pjesnistvo od stvaralaca do sakupljaca, Univerzal Tuzla, 1989:86-89. 5 Slicno je i s narodnom prozom. Tako sakupljac Tordinac ostavlja podatak da mu je npr. bajku Sismael "kazivala starica Ruza Maric, rodom iz Livna, a naseljena u Zepcu. Ne opominje se pravo gdje ju je cula, al' znade da ju je cula od muhamedanskih gosposa" (Maglajlic: 1989: 24). U istoj knizi (Hrvatske narodne pripoviedke iz Bosne, Vukovar, drugo popravljeno izdanje iz 1883, str. V.) Tordinac biljezi da mu je neke bajke "kazivao u Zepcu terzija Jozica, ili pravim imenom Jozo Mandic", koji je "kako mi rece bio na zanatu kod nekog zepackog Muhamedanca, koji je pun bio ko oko svakakvih kazivanja, pa je ove dvije od njega naucio" (isto, str. V, nav. prema Maglajlic: 1989: 24).

Dr. Remzija Hadziefendic Paric

Ime bosanskog jezika

Ibrahim Kajan

Cak i u najslabijoj definiciji jezika naci ce se oni pojmovi koji upucuju da je rijec o pojavi koja zadire u samo jezgro covjekova bica ili da je zapravo samo jezgro bica.

Kada se govori o materinskom jeziku, izvornom i prvotnom jeziku kojim smo otkrivali, opisivali i spoznavali svijet i svoj polozaj u svijetu - tu se ponesto mijenjaju pozicije vec prema tome govorimo li to o svom ili o tusem materinskom jeziku, kao da su, gle, razlicita mjerila bîti - mjerimo li je prema sebi ili prema drugom Bozijem celjadetu iz nekog drugog Bozijeg naroda!

U rasplamsalim pisanim i govornim borbama za pravo na imenovanje hrvatskog jezika krajem 70. i pocetkom 80. godina, Krleza je stavio tocku na i, izgovarajuci rahm. Enesu Cengicu recenicu za koju ce se svi podjednako, kao za jedinu slamku spasonosnu u "jedinstvenom"" misaonom komunistickom potopu, cvrsto hvatati: Hrvati su oduvijek svoj jezik nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim.

Tim su jezikom, o kojem govori Krleza, a kako je u tadasnjim najrelevantnijim knjigama, udzbenicima i enciklopedijama obrazlagao akademik Brozovic, govorila cetiri naroda: Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani. Muslimani su, naravno, nasljednici povijesnih Bosnjaka, koji su - ko ne vjeruje neka otvori bilo koju prasnjavu knjigu tiskanu prije svake Jugoslavije - govorili, pisali i imenovali svoj jezik dugim stoljecima, dugim upravo onoliko koliko i narodi iz Krlezine recenice, bosanskim jezikom.

Ukratko, posto je Bog dao ista prava svakom svom djetetu, a o tome je potvrda u dusi koju mu je udahnuo u grudi, onda je valjda i narodu bosnjackom dao nimalo manja prava da svoj jezik imenuju bas ovako: bosanski jezik, a ne onako kako bi htio neko drugi, pa taman to htjeli i nagovarali "prijatelji Bosnjaka", kakvi se, recimo, pojavljuju na "prosvjetiteljskim tribinama" (cak i nekih nasih udruga). Ime jezika je sveto ime svakog naroda. U njemu se kriju sve tajne, sve ljepote, sve spoznaje, sve nesrece i svi uzleti duha naroda koji ga govori od kâlu belâ i kojim ispisuje sudbinu kalemima ljudi i meleka na vidljivim i na nevidljivim papirima. Ko god nisti ime (jezika) drugog naroda, navlaci na sebe gnjev Onoga koji to dobro vidi. Kome god (politicku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani - nece se imati vremena spasiti od propasti.
A ako ipak ima i takvih koji misle suprotno i, k tomu, rade suprotno, nece nauditi narodu kojem nauditi zele, nego ce nauditi sebi i navuci drva za lomacu na kojoj su uvijek, pred ocima cijelog svijeta, izgarale slicne, nesretne ideje.